ponedjeljak, 13. siječnja 2020.


Razumijevanje nije odobravanje
Sunce budi moje Travno. To isto Sunce neće više probuditi trojicu iz Splita. Nema opravdanja za ubojstvo iako ima razumijevanja, a za budućeg suca ima potencijalnih olakšavajućih okolnosti. Nitko, ama baš nitko nema pravo oduzeti tuđi život, ako to nije u samoobrani. Svatko ima pravo braniti svoj život pa makar i po cijenu ubojstva napadača u nužnoj samoobrani. Negdje između potencijalne samoobrane ubojstvom i čekanja na tragičnu sudbinu, čovjek očekuje pomoć i zaštitu institucija. U tragičnom primjeru višestrukog ubojstva u Splitu nesretni Filip nije potražio zaštitu institucija. Zašto? Još ne znamo. Na društvenim mrežama mnogi obični ljudi pružili su mu ponekad i nepriličnu podršku, a sve takve ljude možemo pitati zašto podržavaju ovakav oblik nasilja? Ljudski imamo sposobnost shvaćanja Filipovih motiva za zaštitu vlastitog života i života svoje obitelji. Ljudski imamo sposobnost prezirati kriminalni milje narko dilera. Imamo li sposobnost shvaćanja uloge institucija koje bi nas mogle štiti od kriminalnih grupa? Vjerujemo li institucijama koje bi nas trebale štititi od djelovanja kriminalaca? Podrška nesretnom Filipu odraz je nepovjerenja u institucije, a vjerujem da bismo se u ovom trenutku mogli zapitati zašto nemamo povjerenje u temeljne institucije države? Primjera koji su nam poljuljali povjerenje u institucije ima jako puno, ali možemo li bilo kako utjecati na povratak povjerenja? Svi mi koji smo izlazili na izbore imamo građansku odgovornost jer je većina aktivnih birača izabrala ljude koji nisu u stanju donositi efikasne zakone, održavati efikasan zakonski okvir niti održavati neupitan rad institucija koje nas trebaju zaštititi. Ako je na parlamentarne izbore izašlo 60% birača, većina iznosi nešto malo iznad 30% od ukupnog broja birača u RH što je oko 1 150 000. Na posljednje parlamentarne izbore nije izašlo oko 1 500 000 ljudi. Vi koji niste izašli na izbore shvaćate li sada da ste mogli izaći na izbore i odabrati neke druge kandidate koji bi možda/vjerojatno bolje održavali zakonski okvir, donosili bolje zakone, bolje podržavali i organizirali rad institucija koje bi mogle zaštiti Filipa od brutalnog nasilja kriminalnog miljea koje ga je nagnalo na očajnički čin? Ovdje nema krivice, ovdje se radi o građanskoj svijesti o važnosti izlaska na izbore kako bismo odlučili o svakom dijelu našeg života. Poruka vama koji se ne bavite politikom pa ne želite izaći na izbore: politika će se prije ili kasnije baviti vama, bilo da vam naplaćuje nepotrebno visoke troškove života zbog zapošljavanja nesposobnih nekorisnih kadrova, bilo da vam neki budući nesretni ugnjetavani Filip pokaže da ga institucije nisu mogle zaštititi. Vi koji ne izlazite na izbore imate snagu veću nego što možete zamisliti. Vi uspavani birači možete promijeniti povjerenje u institucije, u sve institucije. Izađite na izbore i izaberite sposobne. Izaberite ljude koji će djelovanjem u institucijama moći spasiti neke buduće Filipe koji bi za spas svoje obitelji posezali za tragičnim metodama koje nikako ne možemo opravdati. Vjerujem u vašu savjest dragi uspavani birači. Optimist zdravog razuma, DJ

nedjelja, 12. siječnja 2020.



Bongo, vrijeme, radio, dileme

Ugledah kako se naš psić Bongo izležavao pokraj svojih igračaka pa pomislim kak je zgodan model za fotkanje, uzmem fotić, a na radiju je počela pjesma Parnog valjka znakovitog naziva „Tko to krade?“  U pjesmi se umjetnik pita tko to krade naše vrijeme? Tko to krade moje vrijeme? Zašto šutiš? Zašto šutiš, ako znaš? Gledam psića i pitam se koliko je sretan što ne mora razmišljati o ovim filozofskim pitanjima koji muče umjetnike u godinama koji shvaćaju matematičku neumitnost života, prolaznost vremena i činjenicu da vrijeme više nije na stranih svih nas koji imamo više od trideset godina. Jedino što smo rođenjem dobili jest vrijeme i na nama je da ga iskoristimo, upotrijebimo na najbolji način za nas i našu okolinu, za ljude oko nas ili da ga darujemo dobrim i dragim ljudima oko sebe. Pjesma me potaknula na razmišljanje o kradljivcima……vremena. Naime, uzrečica „vrijeme je novac“ matematički je dokaziva jer ako vam netko ukrade 1000 kn, a vi za tih 1000 kuna morate raditi tri dana, zaključak je da vam je netko ukrao tri dana. Netko vam je ukrao vaše dragocjeno vrijeme. Što ako netko sakuplja poreze više nego li je potrebno? Porez plaćate da bi platili zajedničke potrebe, a najveći dio potreba odlazi na plaće zaposlenih u javnim i državnim službama. Ako je u javnim poduzećima, državnim i javnim službama zaposlen jedan radnik koji dobiva plaću za rad koji nam nije potreban, čiji je novac dobio? Vaš, naš novac, a za taj novac smo mogli….. nadopunite sami. Mogli ste imati slobodan dan. Ako se broj nepotrebno zaposlenih stalno povećava i mi moramo raditi više kako bismo ih platili, a mogli biste za to vrijeme…nadopunite sami što biste htjeli s novcima ili vremenom koje vam netko krade. Velik dio našeg naroda, čak nevjerojatnih 49%, spava zimski politički san i ne izlazi na izbore, a time dopušta drugima da mu „kradu vrijeme“. Pita li umjetnik vas, drage uspavane sugrađane, drage politički usnule Hrvatice i Hrvate, zašto šutite? I mene zanima zašto šutite jer odgovor da ništa nećete promijeniti na izborima je potpuno točan samo ako ne izađete na izbore. Poštujem vašu volju da vam netko krade vaše vrijeme, ali apeliram da se jednom godišnje probudite iz političkog sna, da izađete na birališta i pokušate promijeniti stanje u kojem vaše vrijeme iskorištava netko drugi. Ne mogu vjerovati da ste sretni s činjenicom da vam netko krade vrijeme (novac), a vi i dalje živite u zabludi da ne možete ništa promijeniti. Ako ostanete kod kuće doista ništa nećete moći promijeniti…i dalje ćete svoje vrijeme darovati drugima. Zapitajte se kome? Vjerujem u vas, uspavane sugrađanke i sugrađane da možete odlučiti izaći na izbore i boriti se za svoje vrijeme, za svoju kvalitetu života. Pogledajte oko sebe! Oko vas žive ljudi koji bi mogli puno bolje upravljati sakupljenim porezima, postoje ljudi koji bi htjeli s vama upravljati zajedničkim vremenom pitajući vas za sve o čemu imate mišljenje. U današnje digitalno doba potreban je jedan dan da se shvati volja naroda uz računalni program za provedbu savjetodavnog referenduma čije bi rezultate savjesni političari poštivali. Pogledajte oko sebe? Prepoznajete li takve ljude? Ljude koji se žele demokratski ponašati sve četiri godine obnašanja časne političke dužnosti. Tu su oko vas. Probudite se, uključite se u sprječavanje krađe vremena, aktivirajte se ili dajte podršku kandidatima koji doista žele slušati narod prilikom svake odluke u kojoj narod želi sudjelovati. Ne postoji pojam „previše demokracije“. Zadatak za sve koji izlaze na izbore, a poznaju nekoga tko ne izlazi: molim vas pitajte ih zašto ne izlaze na izbore, napišite taj razlog na ovaj zid kako bismo zajedno mogli formirati zajednicu koja će analizirati i potaknuti spavače na buđenje kako bismo u budućnosti zajedno štedjeli na vremenu, našem i vašem dragocjenom vremenu. Vjerujem u nas, optimiste zdravog razuma. DJ

subota, 4. siječnja 2020.


Razvojni put imele!

Imela (lat. Viscum) je zimzeleni poluparazitski biljni rod…. Tako počinje tekst o imeli na Wikipediji (poveznica je: https://hr.wikipedia.org/wiki/Imela). Imela je čudesna biljka koja je djelomično parazit, a istovremeno i ljekovita i otrovna. Pripisuju joj svojstva afrodizijaka i borca protiv neplodnosti. Imela je simbol mira, vječnosti, ljubavi, ispunjenja želja, vjenčanja i sreće, a starim narodima imela je bila sveta biljka uz pomoć koje su dobivali snagu, hrabrost, nepobjedivost. I danas se ponegdje imela koristi kao sredstvo protiv zlih duhova, uroka i vještica. Poljubac ispod imele…. vjerojatno znate nastavak. Teško je ne voljeti imelu, ali imela je jako slična politici. Istovremeno može biti korisna, ljekovita, sretna, ali poluparazitski karakter može postati parazitski pa šteta može biti veća od koristi. Pogledajte dvije fotografije. Na prvoj fotografiji dvije imele mirno parazitiraju na drvu koje niti ne primjećuje lijepe gošće jer ima dovoljno snage, energije za sebe i dodatne dvije ljepotice. Na drugoj fotografiji jedva vidimo drvo koje su prekrile imele i za njima pridošli bršljani, a za koju godinu drvo će potpuno usahnuti pod teretom parazita. Kada drvo usahne i imele će izgubiti svoj dom i usahnuti. Reći ćete, „priroda je to“ i složit ću se. Imela je samo uvod u pitanje karaktera politike i političara. I politika i političari istovremeno su vrlo važne poluparazitske pojave koje ne mogu postojati samostalno već energiju za svoje djelovanje i postojanje dobivaju od naroda, od ljudi koji rade i dio svojih prihoda odvajaju za zajedničke potrebe (proračuni, budžeti, blagajne). Možete li zamisliti veliki otok odvojen od civilizacije na kojem se svi ljudi bave isključivo politikom? Ne bi dugo preživjeli jer netko ipak treba proizvesti hranu, iskopati bunar, napraviti kuću, proizvoditi energiju, sašiti odjeću, napraviti obuću, tanjure, žlice, vilice, čaše…Svaki aktivni političar, svaki čovjek koji bi se želio baviti politikom trebao bi shvatiti poluparazitski karakter politike (imele) i svoje djelovanje podrediti pozitivnim ciljevima zajednice. Imela je ljekovita i korisna ljudima, ali dugoročno gledano nije korisna samom drvu na kojem obitava. Korisnost političkog djelovanja za cjelokupnu zajednicu treba biti veća od poluparazitskog bitka jer se i u politici može nazrijeti ideja da političko djelovanje jedne političke grupacije bude korisno jednom dijelu naroda, a na štetu drugog dijela. Poluparazitski bitak političara možemo vidjeti pri nepotrebnom zapošljavanju svojih ljudi u državnoj, općinskoj, županijskoj političkoj strukturi, u javnim poduzećima kojima upravljaju pri čemu se trošak takvog, sada već čisto parazitskog zapošljavanja, prebacuje na leđa svih članova zajednice. Možemo razlikovati tri vrste  zapošljavanja. Prvo je zapošljavanje svojih ljudi na stvarnim radnim mjestima gdje se doista radi pa makar i bio netko od povlaštenih na kraju ipak mora raditi. Druga vrsta zapošljavanja je poluparazitsko  izmišljanje radnih mjesta za svoje ljude na kojima se radi malo ili se napravi dijeljenje jednog radnog mjesta na više njih. Treći oblik zapošljavanja je potpuno parazitsko zapošljavanje „uhljeba“ koji nemaju svoje radno mjesto, svoje radne zadatke, svoje radno vrijeme već na kraju svakog mjeseca dobiju apanažu, nezasluženu plaću koju je izdvojila cijela zajednica. Kako se drvo može braniti od najezda imela? Drvo nema svijest o postojanju opasnosti od lijepih imela pa u prirodi drvo na kraju završi svoj životni put, a na njegovu mjestu izraste novo, neko koje se lakše brani od imela ili neko koje će opet obuzeti imele i bršljani. Bršljani  u našem političkom svijetu predstavljaju kriminal i korupcija. Kako se mi ljudi možemo braniti od najezde parazitskih pojava? Mi ljudi imamo svijest o svojem postojanju, tako kažu. U našem političkom postojanju naslućujemo parazitizam, a sud ga povremeno dokaže i osudi ponekog političara čak i pravomoćnom presudom. Ljudi koji doista imaju političku svijest o štetnosti parazitizma u društvu mogu djelovati, a najsnažnije djelovanje je na izborima na kojima može izraziti svoje mišljenje o kandidatima koji žele obnašati političke dužnosti. Pošteni poluparazitski političar ne bi trebao reći da želi osvojiti vlast jer to ukazuje na parazitsku narav. Pošteni političar želi dobiti povjerenje birača za obnašanje časne poluparazitske političke dužnosti u kojoj se mora vidjeti i ljekovitost i korisnost za zajednicu ili barem veći dio zajednice. I to je razlog ovog teksta: svjesni birač bi na izborima trebao dati povjerenje jednom kandidatu. Ovo je tekst o biračima koji se svojom svjesnošću mogu obraniti od „najezde ljudskih imela i neljudskih bršljana“, ali to ne čine. Naime, danas je subota, vrijeme predizborne šutnje i ovaj tekst ničime ne krši dogovoreno pravilo da se ljude pusti na miru da dan prije izbora u miru razmišljaju o kriterijima prema kojima će dati svoj glas, svoje povjerenje jednom kandidatu, kandidatkinji, nekom trećem, jer se ovdje obraćam svima onima koji ne izlaze na birališta. U prvom krugu predsjedničkih izbora na birališta izašlo je 51% birača i njima čestitam na društvenoj odgovornosti i političkoj svjesnosti da mogu utjecati na političke događaje bilo da ih žele promijeniti, bilo da žele zadržati postojeće stanje. Pitanje koje me zanima: je li moguće da 49% birača nema volju izraziti svoje političko mišljenje? Razmislimo: teoretski, kada bi se 49% birača u prvom krugu odlučilo za jednog od 11 kandidata s pribrojenim glasovima koje su osvojili, gotovo svi kandidati pobijedili bi već u prvom krugu. Zaključujem da je 49% biračkog tijela uspavani div koji bi teoretski mogao utjecati na političke prilike u državi, ali iz raznih razloga poluparazitsku imelu i parazitski bršljan koji ga polako prekrivaju ne doživljava kao opasnost. Probajmo zajedno analizirati moguće razloge:
1.       Pretpostavimo da otprilike 10% biračkog tijela nema kognitivne sposobnosti potrebne za shvaćanje političke i društvene zbilje, a uzroci su racionalni kao što su svi oblici mentalne retardacije, razne bolesti kao što se demencija, Alzheimer, terminalni stadiji teških bolesti, fizička nemoć, duboka starost i sl.
Ostaje 39% od 3 860 095 birača što je 1 505 437 birača zdravog razuma. Milijun i pola birača je dovoljan broj za pobjedu na svim dosadašnjim izborima. Zašto se ne hvataju najmoćnijeg oružja kojim raspolažu, biračkim pravom i ograniče rast imele i bršljana?
2.       Depresivci pesimisti: postoje ljudi koji misle  da je svijet u procesu propasti i da se tu ništa ne može napraviti pa im se čini da je i izborni proces gubljenje vremena, vremena potrebnog za stalno kukanje i jadikovke kojima dosađuju svima oko sebe pa čak i sebi samima. Poznajete takve ljude, zar ne? Oni nikada neće čitati ovaj tekst jer je i to gubitak vremena.
3.       Anti osobe: postoji 16% ljudi koji su rođeni s postavkama da se stalno bore protiv svih, svega i svačega. Znate one ljude koji svaku rečenicu počinju Ne, nije nego? Znate one ljude koji bezrazložno „trolaju“, vrijeđaju, zagađuju duhovni prostor oko sebe, one s kojima nije lijepo biti u društvu, one koji smatraju da vrijeđanjem drugih uzdižu sebe … Oni neće nikada izaći na izbore jer ne nalaze smisao izbora, a sami se ne žele kandidirati. Mnoge takve „anti osobe“ žale za diktaturama vjerujući da bi u uvjetima diktature mogli nametati svoje stavove. Srećom po nas ostale, živimo u demokraciji.
4.       Mali Napoleoni: postoje ljudi koje vrijeđa mogućnost da izađu na izbore, a da bi njihovo mišljenje bilo u manjini. Vrijeđa ih pomisao da njihov kandidat ne bi dobio većinu već bi mogao biti izabran kandidat kojeg „mali Napoleon“ smatra nedostojnim izabrane funkcije. Takvi potencijalni birači ne žele sudjelovati u procesu u kojem se njihovo mišljenje ne bi uvažavalo jer smatraju da je njihovo mišljenje ne može dovoditi u pitanje. Oni najbolje o svemu znaju sve. Poznajete li takve? Niti „mali Napoleoni“ neće čitati ovaj tekst jer nitko nema bolje mišljenje od njih, a posebice ne neka piskarala po društvenim mrežama.
5.       Ostali neaktivni birači mogu činiti više od deset posto cjelokupnog biračkog tijela što čini minimalno 400 000 potencijalnih birača, potencijalnih boraca protiv imela i bršljana, boraca protiv društvenih parazita. Kada bi se 400 000 birača priklonilo nekoj ideji ta ideja mogla bi postati jako moćna sila protiv imela i bršljana. Jeste li vi među uspavanim biračima koji propuštaju mogućnost utjecaja na politički život zajednice? Zanima me zašto netko ne izlazi na izbore, a da razlog već nisam naveo. Pomozite mi, želio bih shvatiti razlog političke neaktivnosti tako velikog broja ljudi. Teško mi je shvatiti u ovim političkim uvjetima da u prvom krugu predsjedničkih izbora 400 000 ljudi nije moglo pronaći osobu kojoj bi dalo svoje povjerenje jer je jedanaest kandidata pokrilo gotovo cijeli politički spektar, od lijevog do desnog, bilo je žena, muškaraca, mladih, starih, iskusnih, neiskusnih, ozbiljnih, duhovitih, provjerenih, neprovjerenih, simpatičnih, nesimpatičnih, nesposobnih, provjereno sposobnih, . Ukratko, do sada nismo imali ovakvu pokrivenost političkog spektra pa zašto toliko puno ljudi nije izašlo na izbore? Je li teško odvojiti malo vremena kako bi se upoznali s kandidatima, s njihovim prednostima, manama? Svaki je birač u srednjoškolskim danima učio lakše ili teže nastavne predmete kao što su matematika, fizika, kemija, povijest, geografija, strani jezik i uspješno je položio jako puno ispita koji su zahtijevali puno više vremena i kognitivnih sposobnosti od jednostavnog odabira jednog od kandidata koji su ponudili svoje sposobnosti narodu na izbor. Pomozite mi, žalio bih shvatiti zašto birači zdravog razuma ne izlaze na birališta i napišite mi iskustva onih koji su vam nekom prilikom objašnjavali zašto ne sudjeluju na izborima. Oni imaju zdrav razum, ali im vjerojatno nedostaje optimizma. Pomozite mi u širenju optimizma među neaktivne sugrađane jer zajedno možemo obuzdati širenje poluparazitskih imela i parazitskih bršljana po našem lijepom, ali već preopterećenom stablu Hrvatske.
Poruka neaktivnim građanima zdravog razuma: Ako danas još niste odlučili kome biste sutra dali svoj glas pokušajte sutra za vježbu izaći na biralište i dopisati broj 3 s dodatkom koji vam se sviđa (Sandokan, Tarzan, Batman, Minie…), a ako se ne možete sjetiti ničeg pametnijeg mogli biste dopisati „optimist zdravog razuma“….ili jednostavno zaokružite jednog od dva kandidata, za vježbu, za neke nadolazeće izbore.
Svim biračima koji su odlučili kome će sutra na izborima dati svoje povjerenje za obavljanje važne dužnosti predsjednika Hrvatske čestitam na građanskoj odgovornosti.
Damir Jelenski, optimist zdravog razuma

srijeda, 20. studenoga 2019.

Društvo bez kriterija!


Društvo bez kriterija!

Sjeća li se netko Marka Veselice? Sjeća li se netko njegove rečenice o komunizmu u Hrvatskoj? Istaknuo je da je komunizam napravio ogromnu štetu hrvatskom narodu jer mu je nametnuo život bez kriterija u kojem su komunisti mogli lakše vladati.
 Od te je rečenice prošlo 29 godina, no društvo nam je i dalje bez kriterija! Kriteriji su važni za sagledavanje sadašnjega stanja, za uspoređivanje rezultata, rada, kvalitete proizvoda, usluga….Ukratko, svih pojava, a analiza nam može pomoći u poboljšanju stanja. Tržišno će gospodarstvo snagom kriterija novca u svojem potrošačkom sektoru s vremenom stvoriti kriterije koje možemo sažeti u uzrečicu „Koliko novca, toliko muzike“ ili „Kvalitetan proizvod košta više“. Hoće li u društvu kriteriji nastati sami od sebe, posebice u sektoru javne uprave, politike, javnoga života, estrade  čak i u sportu? S vremenom hoće, ali imamo li vremena za dugo čekanje ili možemo ubrzati proces stvaranja kriterijskoga društva? Želimo li? Želite li? Smatrate li da je to uopće potrebno? Zašto bismo ubrzavali proces koji se odvija sam od sebe? Znate li kako izgleda usporedba kvalitete proizvoda i usluga koje u Njemačkoj provodi Stiftung Warentest? Takvi testovi primjer su složene razrade kriterija i s pomoću njih se dolazi do najboljega proizvoda, ali i do proizvoda s najboljim omjerom kvalitete i cijene.
Smatram da društvo s kriterijima omogućava brži razvoj zajednice i pojedinaca. Život je prekratak za gubljenje dragocjenih godina na čekanje. Društvo može stvoriti/odrediti kriterije za većinu pojava pa tako i za zapošljavanje u javnom sektoru. Jeste li se zapitali kako izgledaju kriteriji za zapošljavanje u javnom sektoru? Kriteriji navedeni u javnim natječajima općeniti su i skromni kako bi ih dosegnula većina kandidata. Znamo li kako se provodi postupak vrednovanja kandidata?
Postoje li kriteriji za svako radno mjesto? Razlikujemo li dobroga od lošega radnika na industrijskoj traci? Naravno jer taj je rad mjerljiv i normiran. Kako razlikujemo dobroga od lošega nastavnika? Kako razlikujemo dobroga od lošega šalterskog službenika? Razlikujemo li dobroga od lošega policajca? Postoje li mjerljivi kriteriji i norme za svako radno mjesto? Želimo li napraviti razliku između dobrih i loših radnika? Biste li vi odobrili veće plaće profesorima koji su vam bili bolji? Veće plaće šalterskim službenicima koji mjesečno riješe više predmeta?
Nameće se pitanje treba li društvo intervenirati u estradu i umjetničke kriterije ili odabir možemo prepustiti korisnicima na temelju jednostavnoga kriterija „sviđa mi se“ ili „ne sviđa mi se“. U zabavnoj glazbi doista ne treba intervenirati, ali može li se u javnim medijima dopustiti odabir glazbe pojedincima (urednicima) prema njihovim kriterijima „sviđa mi se“ ili bismo u javnim medijima glazbu i filmove mogli/trebali birati mi slušatelji i gledatelji prema svojem kriteriju „sviđa mi se“. U današnje je vrijeme, s pomoću digitalnih alata, lako omogućiti stalne izbore najslušanijih i najtraženijih pjesama pa neka se puštaju pjesme s vrha top lista. Privatni mediji već rade na tom načelu jer ih prisiljavaju pravila profitabilnosti. Želite li sudjelovati u javnom životu zajednice na ovakav način?
Biranje političara još uvijek se nalazi u domeni jednostavnih kriterija „sviđa mi se“ ili „ne sviđa mi se“ koje današnji prosječni hrvatski birač stvara prema svojem političkom habitusu pa tako birači biraju sebi slične ili političare za koje smatraju da bi im mogli donijeti korist i prosperitet. Problem društva bez kriterija obilježje je ranoga stupnja demokracije u kojem birači vrlo lako nasjedaju na olako izrečena obećanja koja nisu provediva. Na razvijenijem stupnju demokracije birači s više demokratskoga iskustva skupljenoga na brojnim izborima na kojima su ih izabrani kandidati razočarali teže podnose neostvariva obećanja i pažljivije stvaraju kriterije prema kojima kandidatima daju svoje povjerenje i glas na izborima. U ovu skupinu ne ubrajaju se članovi stranaka koji po demokratskoj prirodi svoj glas daju kandidatima svojih stranaka bez obzira na kriterije.
Koje bi kriterije za izbor najboljega političkog kandidata birači mogli razviti?
Poštenje? Ne smijemo negirati postulat da nitko nije kriv dok mu sud ne dokaže krivnju. U uvjetima neefikasnoga pravosuđa kriterij poštenja nije moguće postaviti jer s jako puno podignutih optužnica protiv političara koje na kraju ne rezultiraju pravomoćnom presudom prosječan građanin dobiva dojam da su svi političari isti, a i dodatno se stvara dojam da nema boljih političara na vidiku. Takvo razmišljanje blokada je razvoja demokracije i okamenjivanje postojeće političke situacije jer dobrih potencijalnih političara ima puno oko vas… Možda biste i vi mogli biti dobar političar, samo trebate optimistično gledati srcem. Pogledajte primjer Jacinde Ardern (37), nove premijerke Novoga Zelanda, koja je na političku scenu stupila ni od kuda, a napravila je sjajne stvari u samo dvije godine mandata. Apeliram da se zauvijek izgubi razmišljanje dobroga dijela naroda „da nije problem ako političari kradu ako i nama nešto daju“. To nije dobar kriterij koji nam može pomoći u traganju za kompletnim političarima.
Efikasnost, kompetencije i sposobnosti? Jesmo li spremni razlikovati efikasnost kandidata za mjesto župana ili gradonačelnika od kandidata za saborske zastupnike? Shvaćamo li razliku između izvršnih političkih funkcija u gradovima i županijama i političara koji donose zakone u Saboru? Kada budemo shvatili tu razliku, nametnut će nam se i kriterij za odabir sposobnoga političara gradonačelnika i sposobnoga političara saborskoga zastupnika. Danas većina birača još nije na tom stupnju demokratskoga razvoja. Jeste li vi? Kompetentnost političkoga kandidata? U čemu? U profesiji kojom se primarno politički kandidat bavi ili kompetentnost kandidata u politici? Razumljivo je da ne možemo svi procjenjivati kompetentnost raznih kandidata u njihovim brojnim zanimanjima, ali barem možemo procjenjivati rezultate njihova rada. Vjerujem da bi bilo racionalno razmišljanje da je neki kandidat dobar ako je u svojem osnovnom poslu dobar. Je li dobar politički kandidat koji je dobar u sadašnjim političkim uvjetima? Smijemo li postaviti pitanje koji su kriteriji po kojima aktivnoga političara možemo procijeniti kao dobroga kandidata ako je politika u kojoj je sudjelovao dovela do iseljavanja velikoga broja ljudi iz Hrvatske? Kako možemo procijeniti ulogu i važnost aktivnoga političara ako je njegova najvažnija uloga kotačić u glasačkom stroju? Kako usporediti kompetentnost sadašnjega aktivnog političara i novoga protukandidata koji još nije bio u prilici pokazati svoje političke kompetencije? Jeste li se ikada zapitali ova pitanja?
Ljepota i modna osviještenost kandidata? Ne želim komentirati ovaj kriterij koji je mnogim ljudima još uvijek važan i može utjecati na rezultate izbora.
            Ovaj tekst nije kritika političara već nas birača koji još nismo stvorili univerzalne kriterije prema kojima dajemo svoje povjerenje političarima na izborima. Što prije budemo razradili univerzalne kriterije, to ćemo prije odabrati sposobne i poštene političare! Brzina stvaranja kriterija ovisi o nama samima. Vjerujem u nas! Počnimo već danas!
Damir Jelenski, optimist zdravoga razuma   

subota, 2. studenoga 2019.


Lupači po stolu i japanska logika!

Demokracija je živ proces u stalnoj promjeni, preduvjet društvenoga razvoja. Demokratska promjena nije stalna, nego se pokreće nakon određenoga vremena, nakon što se demokratski rezultati pokažu nedostatnima za ukupni razvoj određenoga društva. Demokracija nije sama sebi svrha, već nam služi kako bismo zajednički i stalno podizali kvalitetu vlastita života. Demokracija je zanimljiv društveni sustav u kojem pravo glasa imaju svi. Neki ljudi smatraju da se pravo sudjelovanja birača u demokratskom životu zajednice ograničava isključivo izlaskom na biralište čime demokratski izabrani predstavnici svojim izborom dobivaju legitimno pravo autokratskoga odlučivanja bez obzira na mišljenje i volju ljudi, bez obzira jesu li nezadovoljni stanovnici njihovi glasači ili nisu.
Zanemarimo na tren činjenicu da se u nedorečenim demokratskim sustavima s matematički neprikladnim izbornim sustavom može dogoditi matematička neravnoteža u kojoj stranke koje dobiju 25% podrške biračkoga tijela imaju 55% zastupnika u parlamentu te da većinom u parlamentu donose odluke ne pitajući se odobrava li njihove odluke ostalih 75% stanovnika zajednice.
U ranom razvoju demokracije čini se legitimno ne osvrtati se na mišljenja neistomišljenika bez obzira koliko brojni oni bili, ali demokratski osviješteni budući zastupnici mogli bi pokušati stalno slušati mišljenje SVIH građana i pokušati donositi odluke koje bi prihvatila većina građana, bez obzira jesu li oni njihovi birači ili nisu.
U razvojnom procesu demokracije treba se mijenjati svijest građana koji bi mogli zahtijevati od zastupnika da prilikom donošenja odluka osluškuju mišljenje SVIH građana. Zagovaram svijest u kojoj ću od zastupnika kojem sam na izborima dao svoje povjerenje tražiti da se prilikom donošenja odluka i zakona prikloni volji većine makar ne bih bio dio te većine. Svatko od nas može tijekom vremena doći na stepenicu demokratskoga razvoja u kojoj će prihvatiti činjenicu da se u procesu rješavanja nekoga problema nalazi u manjini te da bi demokracija u svakom trenu trebala funkcionirati tako da se prihvaća mišljenje većine građana. Naravno da ne prihvaćam mogućnost da većina može maltretirati manjinu te bi u svakom dijelu procesa donošenja odluka trebalo poštivati ljudska prava, što bi trebalo biti dovoljna sigurnost da nitko ne bi bio maltretiran.
Zagovaram demokratsku svijest da aktivan član zajednice zadržava pravo sudjelovanja u životu zajednice i poslije izbora. U današnjem, tehnički veoma razvijenom, vremenu mišljenje građana moglo bi se ispitati lako i vrlo brzo provođenjem elektronske ankete za sve digitalno osviještene građane za koje bi se mogla oformiti digitalna platforma na kojoj bi se moglo vidjeti samo je li građanin sudjelovao u anketi, no ne i njegovo mišljenje. Tehnički gledano to je vrlo jednostavan zadatak, ali ogroman demokratski iskorak u razvoju svijesti svih građana. Tehnički gledano samo je mali korak od savjetodavne elektronske ankete do obvezujućega elektronskog referenduma.
Političari staroga demokratskog sustava neće se mijenjati dok ih građani ne potaknu na promjene, a građani ih mogu potaknuti na promjene samo ako su i sami demokratski promijenjeni.   
  Promjena demokratske svijesti građana je spora, ali ipak se događa. Ovim tekstom želim u vama potaknuti pitanje razvija li se i u vama demokratska svijest ili ste ju odlučili zamrznuti. Ljudi slabo razvijene demokratske svijesti svoje demokratsko pravo bezuvjetno prenose demokratski izabranim zastupnicima na izborima jer im je tako lakše. Takvi birači znaju reći: „Neka političari rade što misle da treba raditi samo da ja ne moram misliti.“ Žalosti me pomisao da postoje ljudi kojima je teško upotrebljavati vlastiti zdrav razum, ali moram prihvatiti činjenicu da nismo svi sposobni za promjene. Takvi ljudi izvor su snage političarima koji u sebi nose autokratski gen lupanja po stolu. Takvi birači zazivaju političara koji će „lupiti šakom po stolu“ misleći naivno da će to lupanje biti u njihovu korist. Statistički gledano može se očekivati da će pokoja odluka doista biti u skladu s očekivanjima birača, ali tijekom četverogodišnjega mandata donose se brojne odluke i većina odluka ne može biti po volji ni jednoga birača.
Postoji li demokratska mogućnost da svaka politička odluka bude po volji većine? U današnjoj svijesti ranoga razvoja demokracije takva mogućnost ne postoji, ali nadam se da bi u skoro vrijeme mogla postati stvarnost.
Kada bih imao priliku donositi odluke, narodu bih ponudio „japansku logiku“ upravljanja koja kaže da je šef pametan, ali svi radnici zajedno su pametniji pa pametan šef treba upotrijebiti zajedničku pamet radničkoga intelekta koja mu stoji na raspolaganju. Kako to izgleda u praksi? Svaki radnik ima pravo i dužnost govoriti o svojem dijelu posla i predlagati poboljšanja radnoga procesa, a za svako poboljšanje koje tvrtki donese korist radnik biva nagrađen. To je razlog da je Japan zemlja s najviše izuma i patenata po glavi stanovnika u svijetu. Sumnja koja se može javiti kod nas sumnja je u nadređenu osobu koja bi zasluge i ideje svojega radnika mogla pripisati sebi. Taj problem lako se rješava sustavom prenošenja ideja na dva kolosijeka: ideja se istovremeno predaje nadređenom šefu i vlasniku tvrtke. Vlasnik ideje radnika ne mora čitati ni pratiti, već ih čuva na serveru u slučaju da se neki radnik požali da je nagradu za njegovu ideju pokupio netko drugi. Ako bi se istragom potvrdila krađa ideje, kradljivac bi bio nečasno otpušten, a zaslužni radnik obeštećen. Takvim sustavom vlasnik ne gubi autoritet, a tvrtka radi na pogon motiviranih radnika. Vlasnik jedino mora pratiti sustav odabira najboljih ideja. Autokratski šefovi zapadnoga svijeta smatraju da su njihove ideje „Bogom dane“ i da su radnici zaposleni da ih provode u djelo. Takvi šefovi smatraju da njihov autoritet izvire iz „lupanja šakom po stolu“, no vrijeme neumoljivo pokazuje da većina „lupača po stolu“ doživi propast svoje tvrtke ne shvaćajući paradoks slabosti autoriteta s pomoću snažnoga lupanja po stolu.
Kada bih bio u mogućnosti, ponudio bih model odlučivanja većine u novom demokratskom svijetu u kojem bih za svaku odluku, za svaki zakon, za svaki pravilnik proveo referendum kojim bih saznao volju građana te bih zakone, odluke, pravilnike prilagodio volji većine. Ne bojim se osude današnje slabe demokratske svijesti političara koji smatraju da moraju pokazivati čvrstoću u ophođenju s političkom stvarnošću, s opozicijom, s nesklonim protivničkim biračima, s razočaranim vlastitim biračima te da bi odstupanje od proklamiranih ideja bio njihov znak slabosti. Nema slabosti u promjenama, u prilagodbi novim odnosima, u provođenju realne volje birača, realne u stvarnom vremenu. Život se mijenja pa tako i volja birača tijekom četiri godine. S pojavom novih informacija mijenja se i mišljenje ljudi pa odstupanje od vlastite početne pozicije kako bi se udovoljilo volji većine birača nije slabost već do sada nepoznata snaga političara novoga doba, doba u kojem političari koji donose odluke u samo 48 sati uz pomoć digitalne referendumske platforme mogu saznati volju većine birača.
Paradoks današnjega političkog djelovanja sažet je u stavu političara da provode volju birača tako što donose odluke „na temelju svojega izbornog legitimiteta jer u Saboru imaju većinu zastupnika“, no bez stvarnoga poštivanja volje naroda završit će prije ili kasnije u ropotarnici demokratske povijesti. Građani birači na izborima mogu odlučiti hoće li to biti prije ili kasnije. Što prije to bolje jer bolje bi bilo da se odluke donose prema volji većine građana, a ne grupa zainteresiranih građana koje kolokvijalno nazivamo interesne skupine.
Ne zaboravite, demokratska svijest širi se samo ako ljudi šire ideje. Dobre ideje koje dođu do vas, a vi ih ne podijelite s poznanicima ostaju ideje u slijepom komunikacijskom kanalu i praktično ne postoje.
Zaživjeti može samo ideja koja se širi od čovjeka do čovjeka i tako se mijenja demokratska svijest naroda. Uz pomoć društvenih mreža promjena može biti brža.
Damir Jelenski, optimist zdravoga razuma 

Za zdravlje naroda prosljeđujem poveznicu na tekst koji mnogima može pomoći u dohvaćanju vlastitog zdravlja! Dobar tek!
http://istineilaziohrani.blogspot.com/2013/01/sindrom-propusnih-crijeva-je-li-gluten.html

nedjelja, 20. listopada 2019.

Promjena u školstvu, reforma obrazovanja, Škola za život!
(Ovo nije još jedan kritizerski napis)
Počelo je. Promjena je krenula i nadam se da se neće zaustaviti. Nadam se da će promjena u obrazovanju promijeniti osnovnu postavku pojma „promjena u obrazovanju“ i da ćemo putem izgubiti pojam „reforma“ jer se svijet znanja svakoga dana kreće sve brže pa i promjene u obrazovanju moraju biti stalne i u stopu pratiti promjene u svijetu za koji pripremamo mlade naraštaje. Osim brzine promjene potrebno je mudro određivati koja će znanja, vještine i kompetencije novim generacijama biti potrebne u životu, a da pri tome ne zaboravljamo osnovne humanističke postavke dobroga čovjeka. Za potrebe brze prilagodbe obrazovnoga sustava i pojedinaca u tom sustavu predlažem da se u resornom ministarstvu pripremi protokol predlaganja i donošenja promjena sa svim potrebnim sastavnicama kao što su brzo donošenje novih programa i efikasna priprema za njihovo uvođenje, pri čemu mislim i na pravodobnu i na svrsishodnu pripremu nastavnika za promjene. U našem sustavu ima mjesta i za sada nepoznate programe kao što je npr. tehnička gimnazija, a svake godine će se uvoditi novi strukovni programi pa je svijest o brzini promjena nužna za sustavno i efikasno praćenje novih zahtjeva tržišta rada.
Iznijet ću nekoliko prijedloga kojima ću pokušati dopuniti ideju kurikulske reforme.
Prvi prijedlog odnosi se na ideju izbornosti nastavnih predmeta u gimnazijama, koja je postojala u prvom nacrtu reforme. Vjerujem da će se uskoro moći realizirati i da će se ukloniti prepreke koje izbornosti stoje na putu. U mnogim zemljama učenicima se daje mogućnost izbora nastavnih predmeta, pri čemu učenik bira one predmete u kojima bolje ostvaruje svoje potencijale, a izbjegava nastavne predmete koji su mu slabiji ili mu čak predstavljaju frustraciju. Danski sustav omogućava izbornost nekih predmeta čak na tri razine (A, B i C), ali u ovom trenutku za nas je to znanstvena fantastika zbog financijskih i prostornih ograničenja koja se mogu ukloniti prvenstveno organiziranjem jutarnje nastave za sve škole u Hrvatskoj. Do stvaranja pravih uvjeta možemo razmisliti o hibridnoj izbornosti koja otklanja strah nastavnika da bi mogli postati tehnološki višak u slučaju da se učenici ne bi odlučili za njihov nastavni predmet. Hibridna izbornost podrazumijeva opterećenost učenika istim brojem nastavnih sati, ali oslobađanjem od formativnoga vrjednovanja u pet nastavnih predmeta prema učenikovu izboru, pri čemu ne bi mogao odabrati obavezne predmete hrvatski jezik, matematiku i prvi strani jezik. Budući da sam profesor geografije, najlakše mi je pojasniti na primjeru geografije. Svi učenici jednoga razrednog odjela i dalje bi pohađali nastavu geografije koja bi se odvijala prema ideji kurikulske reforme, ali vrjednovanje bi bilo drukčije. Dok bi učenici koji su geografiju odabrali na A razini imali vrjednovanje kao učenje, vrjednovanje za učenje i vrjednovanje naučenoga te bi im se na kraju godine zaključivala ocjena kao i do sada, učenici koji bi geografiju odabrali na B razini bili bi oslobođeni vrjednovanja naučenoga i na kraju ne bi imali zaključnu ocjenu već samo ocjenu: „Prošao sve sadržaje“ ili, u slučaju neizvršavanja svih obaveza tijekom nastave, ocjenu: „Nije prošao sve sadržaje“ pa bi zbog toga morao u dodatnom vremenu nadoknaditi sve otprije zadane obveze. U slučaju da učenik ne nadoknadi sve otprije zadane obveze, ne bi mogao završiti školu. Mogao bi prijeći u sljedeći razred, ali bi prije mature morao nadoknaditi te otprije zadane obveze. Učenik s prijeđenim nastavnim predmetom na B razini ne bi mogao studirati na fakultetima koji traže rezultat na A razini. Takvim pristupom opterećenje učenika značajno bi se smanjilo u nastavnim predmetima koji učenike manje zanimaju te bi se oni mogli više posvetiti nastavnim predmetima koji ih više zanimaju i time u njima postizati bolje rezultate.
Drugi prijedlog odnosi se na promjenu sustava vrjednovanja i ocjenjivanja. Tijekom vremena će se događati sustavno usklađivanje opisnoga vrjednovanja čime će se prevladavati početne frustracije uslijed neusklađenosti ideje tvoraca novouvedenih oblika vrjednovanja, sposobnosti provoditelja nastavnika, očekivanja učenika i roditelja. Prijedlog promjene odnosi se na stogodišnji oblik vrjednovanja i ocjenjivanja u pet stupnjeva koji je u mnogim europskim državama doživio promjenu i prilagodbu novom vremenu. Siguran sam da naše društvo još nije spremno na drastične promjene ocjenjivanja na osjetljiviji sustav prepoznavanja razlika među učenicima sa osam ili čak deset stupnjeva ocjenjivanja, ali vrlo lako možemo usvojiti dvije nove ocjene. Predlažem uvođenje ocjena nula (0) i šest (6), pri čemu bi ocjena nula (0) značila znanje ili usvojenost manju od 25% i s tom bi ocjenom učenik morao ponavljati razred. Ocjena 1 značila bi usvojenost od 25% do 49% i ta ocjena bila bi uvjetno prolazna, što znači da učenik ne pada razred, ali ne bi mogao pristupiti maturi dok ne ostvari usvojenost veću od 50%, dakle ocjenu dovoljan (2). Ocjena izvrstan (6) značila bi stopostotnu usvojenost, dok bi se ocjena odličan (5) odnosila na usvojenost od 90% do 99%. Ovakvim sustavom riješio bi se problem hiperinflacije odlikaša jer nije izgledno da bi svi sadašnji odlikaši mogli ostvariti rezultat izvrstan (6) iz svih nastavnih predmeta.
Treća promjena odnosi se na sustav popravnih ispita. Predlažem da se za svaki nastavni predmet napravi katalog s popisom osnovnih pitanja i zadataka koji se moraju znati za ocjenu dovoljan (2) kako bi se popravni ispiti mogli sastaviti isključivo od pitanja iz kataloga. Završni popravni ispit trebao bi se provesti slično ispitima državne mature: popravni ispit bi se u cijeloj državi pisao u isto vrijeme, a deset minuta prije početka ispita ispitnom povjerenstvu bi na mail adresu stigao ispit generiran od pitanja iz kataloga - pitanja iz toga nastavnog predmeta. Nastavnik koji je učenika poslao na popravni ispit ne bi sudjelovao u provedbi popravnoga ispita kako bi se izbjegla eventualna subjektivnost. Na kraju ispita povjerenstvima bi se poslali rezultati popravnoga ispita. Ovakvim sustavom učenici bi nastavnike počeli shvaćati kao pomoćnike u savladavanju postavljenih zadataka i maknuli bismo čest izvor učeničkih frustracija koji svoje nastavnike doživljavaju kao mučitelje koji ih ne vole i zato šalju na popravne ispite. Objektivni ispit znanja na kraju postupka u mnogim slučajevima poboljšao bi odnos učenika i nastavnika.
Napominjem da sve predložene promjene ne bi trebale biti nikakav trošak za sustav jer se mogu uvesti besplatno, a koristi bi bile velike.
Napisao: DJ, optimist zdravog razuma koji vjeruje da slični optimisti postoje, optimisti koji šire dobre ideje.